субота, 28. фебруар 2009.

No regret

ne nisu bile bube
ni smeđe ni crne
vec je dim
bio crn
i dolazio je
preko puta
njegovog doma
iz jedne stare
kuće
iz koje godinama
niko nije izlazio
u koju godinama
niko nije
ulazio
ali ih je
on video
svakog dana
ukazivao
na njihovo kretanje
kao kada mrtvi
izlaze iz kripti
tiho
poput
rasta paprati
na obodu njegovog
stepeništa
niz koje se u
ponoc
survavao uz krik
prerano
umrle
majke
i nežnog ludaka
koji se
kikoce dok mu
vida
zeleno lice
iz jutara u jutra
koje nikada
neće videti
jer njegova glava je
sanjala
tundre
u
kojima nestaju
gradovi i
ljudi
iz svakog jutra
na
njegove
usnule oči
padala je tamna
teška tišina
koju nikada
niko
neće probuditi
jer svaki njegov dan
vredeo je stoleće
svaki njegov treptaj
kosio je mir
koji je lažnim hodom
ulazio u domove
njegovih suseda
učaurenih u
dane
pune otrova
i buđi

Нема коментара: