Gledam...
dok se u izlivu krika
iz mučnog snomučenja
hiljade zvezda gasi
u plavetnilu tog
beživotnog mora
što tinja i što se
naziva očima
tog oblika koga nisam znao
i koji se mojim imenom zove
jutros dok su gasili kandila
u trulim lukama
grabljivci žedni neba
ubili su boje rascvetale
na mojoj usni
kao da je mukli pad samo
jedne reči nagovestio kraj
rekao sam samo...volim te
1986.
понедељак, 31. август 2009.
понедељак, 24. август 2009.
LOV
Krenućeš poslednji put
U strašni tamni lov
Pripremi svoje pripitomljene zveri
Dine su strašne i vrele
Još par čežnji ostaje u tebi
Pripremi oružje i izaberi
Ne znaš šta te čeka
U ovoj pustinji bez kraja
Zamagljene zvezde
I nisko nebo
Topao vetar mrtav okean pene
Bez svežine bez disanja
Više se ne možeš vratiti
Jer su sva konačišta spaljena
Ona koju loviš je smrskana
I ranjena i baš zbog toga
Opasna
Nećeš je moći privući mirisom
Niti opojnim pričama o prošlosti
Magija je posve beskorisna
Zato zaboravi na sve čini
Proteklih godina
Smiri svoje srce da udara
Ritmom tramvajskih šina
Ako promeniš učestalost
Ona će te prepoznati
Iskoristi sve svoje maske
Pokušaj ponovo sa povratkom
U drevna stanja nastanka
Pokušaj sa čekanjem
Možda ona dodje tebi
Jesen plače u tamnicama borova
Sokolovi klikću i padaju
Od zagadjenog vazduha paranoje
Zidovi se nestvarno podižu i ruše
Crvene kiše počinju
Čekaš samilost božijih suza
Smirenost je na krst razapeta
Tavoriš sa vremenom
Koje izmiče
Stalno u trci sa hronometarskim
Konstantama
Postajem vuk u utrobi vlažnog sna
Na trgovima me nalaze
Ljudi bez lica
Zašivaju mi pupak drveća
Više neću moći disati ni voleti
Ali ja moram dalje
Sve zveri sam izgubio
Nedorasle lovu
Skamenile se
Čini se da je lovim
Hiljadu godina
Srce je suviše veliko
Prsnuće kao lubenica
Udarena vrelom pesnicom
Njen topli sok hrani
Progonjene
Oblizuju usne i kikoću se
Oni su samo varka
Opsena onoga što se lovi
Čija stopala da poljubim
Nag sam i sam
Ruke su mi žile
Eksplodiraju
Više sam prah nego biće
Umro sam već odavno
Hiljade naslaga prašine
Leži na mom grobu
Sanjam o kratkim i večnim
Psalmima
Čija esencija curi
Niz moje obraze
Umesto suza
2000.
Krenućeš poslednji put
U strašni tamni lov
Pripremi svoje pripitomljene zveri
Dine su strašne i vrele
Još par čežnji ostaje u tebi
Pripremi oružje i izaberi
Ne znaš šta te čeka
U ovoj pustinji bez kraja
Zamagljene zvezde
I nisko nebo
Topao vetar mrtav okean pene
Bez svežine bez disanja
Više se ne možeš vratiti
Jer su sva konačišta spaljena
Ona koju loviš je smrskana
I ranjena i baš zbog toga
Opasna
Nećeš je moći privući mirisom
Niti opojnim pričama o prošlosti
Magija je posve beskorisna
Zato zaboravi na sve čini
Proteklih godina
Smiri svoje srce da udara
Ritmom tramvajskih šina
Ako promeniš učestalost
Ona će te prepoznati
Iskoristi sve svoje maske
Pokušaj ponovo sa povratkom
U drevna stanja nastanka
Pokušaj sa čekanjem
Možda ona dodje tebi
Jesen plače u tamnicama borova
Sokolovi klikću i padaju
Od zagadjenog vazduha paranoje
Zidovi se nestvarno podižu i ruše
Crvene kiše počinju
Čekaš samilost božijih suza
Smirenost je na krst razapeta
Tavoriš sa vremenom
Koje izmiče
Stalno u trci sa hronometarskim
Konstantama
Postajem vuk u utrobi vlažnog sna
Na trgovima me nalaze
Ljudi bez lica
Zašivaju mi pupak drveća
Više neću moći disati ni voleti
Ali ja moram dalje
Sve zveri sam izgubio
Nedorasle lovu
Skamenile se
Čini se da je lovim
Hiljadu godina
Srce je suviše veliko
Prsnuće kao lubenica
Udarena vrelom pesnicom
Njen topli sok hrani
Progonjene
Oblizuju usne i kikoću se
Oni su samo varka
Opsena onoga što se lovi
Čija stopala da poljubim
Nag sam i sam
Ruke su mi žile
Eksplodiraju
Više sam prah nego biće
Umro sam već odavno
Hiljade naslaga prašine
Leži na mom grobu
Sanjam o kratkim i večnim
Psalmima
Čija esencija curi
Niz moje obraze
Umesto suza
2000.
Saunterer
Pored napuklih zvona
Hodaj
Pod mesecom sto se
Raspada
Rasti
Rasti u san
U šator njegov klekni
Tu zaveštaj svoje haljine
Pred ciklusom sto počinje
Hodaj preko mokrih balkona
Isisan i sam
Razoružan
Go i beo
Hodaj u noć
Punu glasova
U noć ispunjenu uspomenama
U noć u kojoj ćes možda
Nekog sresti
Nekog koga nisi video
Mnogo godina
Nekog ko će te možda
Ubiti
Jer nećes moći da ga prepoznaš
Neko koga svaki dan ipak
Viđas u zrcalu
Ovo je grad teške mesečine
Sacinjen od trgova punih jesenje šizme
A ti si jedini što noćas hoda
Svi stanovnici spavaju
U kolutovima kao u stripu
Ti mirišeš njihove snove
Na vodama ti nema senke
Tone kao kamen
Sve
Do dna
Divlji kestenovi ti šume nad
Glavom
Ponoć to u njima tuli
Trebao bi se vratiti
Ali nemaš kud
Dom je uvek na suprotnoj
Strani od doma
Otrčaćeš sve dalje i dalje
Za svojim izmišljenim
Životinjama
Da te nikad niko
Više ninašta ne podseća
Zato ostani zaključan
U ovim ulicama
A ključ progutaj
Da te ne izda
I šapuci sam sebi, pevaj na sav glas
Hodaj
Slušaj ritam svojih koraka
Oni tajnom govore
Kako se odavde odlazi
1996.
Pored napuklih zvona
Hodaj
Pod mesecom sto se
Raspada
Rasti
Rasti u san
U šator njegov klekni
Tu zaveštaj svoje haljine
Pred ciklusom sto počinje
Hodaj preko mokrih balkona
Isisan i sam
Razoružan
Go i beo
Hodaj u noć
Punu glasova
U noć ispunjenu uspomenama
U noć u kojoj ćes možda
Nekog sresti
Nekog koga nisi video
Mnogo godina
Nekog ko će te možda
Ubiti
Jer nećes moći da ga prepoznaš
Neko koga svaki dan ipak
Viđas u zrcalu
Ovo je grad teške mesečine
Sacinjen od trgova punih jesenje šizme
A ti si jedini što noćas hoda
Svi stanovnici spavaju
U kolutovima kao u stripu
Ti mirišeš njihove snove
Na vodama ti nema senke
Tone kao kamen
Sve
Do dna
Divlji kestenovi ti šume nad
Glavom
Ponoć to u njima tuli
Trebao bi se vratiti
Ali nemaš kud
Dom je uvek na suprotnoj
Strani od doma
Otrčaćeš sve dalje i dalje
Za svojim izmišljenim
Životinjama
Da te nikad niko
Više ninašta ne podseća
Zato ostani zaključan
U ovim ulicama
A ključ progutaj
Da te ne izda
I šapuci sam sebi, pevaj na sav glas
Hodaj
Slušaj ritam svojih koraka
Oni tajnom govore
Kako se odavde odlazi
1996.
петак, 21. август 2009.
SAMURAI PHOTO
,,Qui ne sait pas peupler so solitude, ne sait pas non
Plus etre seul dans une foule affairee’’
Charles Baudelaire ***
Izdvojiti se , osamiti, u naseljenoj sredini osobina je posebne vrste ljudi.
... hodati, dugo i strpljivo hodati.Stajati na kiši, čekati, hvatati momente...
Upijati, udisati, posmatrati ljude, zgrade, oblake, podvrgavajući ih alhemijskim postupcima. Prilaziti ljudima, objektima, bez maske, posmatrajući njihovu istinsku esenciju ,bez udvaranja, bez ulagivanja možda nekoj lakše svarljivoj istini.
... izdržati sva ona unutrašnja vrenja što nastaju pod tamnim bojama niskog neba...
Fotografija kao eksternalizacija duševnih krajolika, ulice, oblaci iznad grada kao predivno dato sredstvo za beskrajno ispisivanje unutrašnjih ciklusa.
....govoriti o tišini o šapatu...
Savremeni svet, u kome je intima devastirana a politika sveprisutna i svemoćna,pokazujući svoje ružno lice na urušenim fasadama kao i na našminkanim bilbordima, ubija šapat i tišinu kao jedine kolevke svih početaka.
Ljudskost tišine,ljudskost u svojoj savršenoj nesavršenosti, humanost u crno belim varijacijama,svedenost na meru, pruža beskonačnost nijansi koja može da se razbukta u mašti posvećenog recipijenta.
Crno belim varijacijama slika dobija neku posebnu atmosferu. Dobija moć svevremenog, večnog. Razne boje,vatrometi,buka i nakazne reči dokonih prikrivaju pravo lice čovekovo,ne govore celovito,potpuno...
Nagnuti nad dubokim izvorom sopstvenog bića zatrpavamo ga nepotrebnim bojama, zvucima,glasovima.
...prolazimo pored svoje dragocene neprepoznate suštine...
*** ,,Ko ne ume da naseli svoju samoću, ne ume ni da se osami u nekoj užurbanoj gomili.’’
Šarl Bodler
,,Qui ne sait pas peupler so solitude, ne sait pas non
Plus etre seul dans une foule affairee’’
Charles Baudelaire ***
Izdvojiti se , osamiti, u naseljenoj sredini osobina je posebne vrste ljudi.
... hodati, dugo i strpljivo hodati.Stajati na kiši, čekati, hvatati momente...
Upijati, udisati, posmatrati ljude, zgrade, oblake, podvrgavajući ih alhemijskim postupcima. Prilaziti ljudima, objektima, bez maske, posmatrajući njihovu istinsku esenciju ,bez udvaranja, bez ulagivanja možda nekoj lakše svarljivoj istini.
... izdržati sva ona unutrašnja vrenja što nastaju pod tamnim bojama niskog neba...
Fotografija kao eksternalizacija duševnih krajolika, ulice, oblaci iznad grada kao predivno dato sredstvo za beskrajno ispisivanje unutrašnjih ciklusa.
....govoriti o tišini o šapatu...
Savremeni svet, u kome je intima devastirana a politika sveprisutna i svemoćna,pokazujući svoje ružno lice na urušenim fasadama kao i na našminkanim bilbordima, ubija šapat i tišinu kao jedine kolevke svih početaka.
Ljudskost tišine,ljudskost u svojoj savršenoj nesavršenosti, humanost u crno belim varijacijama,svedenost na meru, pruža beskonačnost nijansi koja može da se razbukta u mašti posvećenog recipijenta.
Crno belim varijacijama slika dobija neku posebnu atmosferu. Dobija moć svevremenog, večnog. Razne boje,vatrometi,buka i nakazne reči dokonih prikrivaju pravo lice čovekovo,ne govore celovito,potpuno...
Nagnuti nad dubokim izvorom sopstvenog bića zatrpavamo ga nepotrebnim bojama, zvucima,glasovima.
...prolazimo pored svoje dragocene neprepoznate suštine...
*** ,,Ko ne ume da naseli svoju samoću, ne ume ni da se osami u nekoj užurbanoj gomili.’’
Šarl Bodler
Пријавите се на:
Постови (Atom)