понедељак, 31. август 2009.

Gledam...
dok se u izlivu krika
iz mučnog snomučenja
hiljade zvezda gasi
u plavetnilu tog
beživotnog mora
što tinja i što se
naziva očima
tog oblika koga nisam znao
i koji se mojim imenom zove

jutros dok su gasili kandila
u trulim lukama
grabljivci žedni neba
ubili su boje rascvetale
na mojoj usni
kao da je mukli pad samo
jedne reči nagovestio kraj
rekao sam samo...volim te

1986.

понедељак, 24. август 2009.

LOV


Krenućeš poslednji put
U strašni tamni lov

Pripremi svoje pripitomljene zveri
Dine su strašne i vrele

Još par čežnji ostaje u tebi
Pripremi oružje i izaberi

Ne znaš šta te čeka
U ovoj pustinji bez kraja

Zamagljene zvezde
I nisko nebo

Topao vetar mrtav okean pene
Bez svežine bez disanja

Više se ne možeš vratiti
Jer su sva konačišta spaljena

Ona koju loviš je smrskana
I ranjena i baš zbog toga
Opasna

Nećeš je moći privući mirisom
Niti opojnim pričama o prošlosti

Magija je posve beskorisna
Zato zaboravi na sve čini
Proteklih godina

Smiri svoje srce da udara
Ritmom tramvajskih šina

Ako promeniš učestalost
Ona će te prepoznati

Iskoristi sve svoje maske
Pokušaj ponovo sa povratkom
U drevna stanja nastanka

Pokušaj sa čekanjem
Možda ona dodje tebi

Jesen plače u tamnicama borova
Sokolovi klikću i padaju
Od zagadjenog vazduha paranoje

Zidovi se nestvarno podižu i ruše
Crvene kiše počinju

Čekaš samilost božijih suza
Smirenost je na krst razapeta

Tavoriš sa vremenom
Koje izmiče
Stalno u trci sa hronometarskim
Konstantama

Postajem vuk u utrobi vlažnog sna
Na trgovima me nalaze
Ljudi bez lica

Zašivaju mi pupak drveća

Više neću moći disati ni voleti
Ali ja moram dalje
Sve zveri sam izgubio
Nedorasle lovu
Skamenile se

Čini se da je lovim
Hiljadu godina
Srce je suviše veliko
Prsnuće kao lubenica
Udarena vrelom pesnicom

Njen topli sok hrani
Progonjene
Oblizuju usne i kikoću se

Oni su samo varka
Opsena onoga što se lovi
Čija stopala da poljubim
Nag sam i sam

Ruke su mi žile
Eksplodiraju
Više sam prah nego biće
Umro sam već odavno

Hiljade naslaga prašine
Leži na mom grobu

Sanjam o kratkim i večnim
Psalmima

Čija esencija curi
Niz moje obraze
Umesto suza



2000.
Saunterer



Pored napuklih zvona
Hodaj
Pod mesecom sto se
Raspada
Rasti

Rasti u san
U šator njegov klekni
Tu zaveštaj svoje haljine
Pred ciklusom sto počinje

Hodaj preko mokrih balkona
Isisan i sam
Razoružan
Go i beo

Hodaj u noć
Punu glasova
U noć ispunjenu uspomenama

U noć u kojoj ćes možda
Nekog sresti
Nekog koga nisi video
Mnogo godina

Nekog ko će te možda
Ubiti
Jer nećes moći da ga prepoznaš
Neko koga svaki dan ipak
Viđas u zrcalu


Ovo je grad teške mesečine
Sacinjen od trgova punih jesenje šizme

A ti si jedini što noćas hoda
Svi stanovnici spavaju

U kolutovima kao u stripu
Ti mirišeš njihove snove

Na vodama ti nema senke
Tone kao kamen
Sve
Do dna

Divlji kestenovi ti šume nad
Glavom
Ponoć to u njima tuli

Trebao bi se vratiti
Ali nemaš kud

Dom je uvek na suprotnoj
Strani od doma

Otrčaćeš sve dalje i dalje
Za svojim izmišljenim
Životinjama

Da te nikad niko
Više ninašta ne podseća

Zato ostani zaključan
U ovim ulicama
A ključ progutaj
Da te ne izda

I šapuci sam sebi, pevaj na sav glas
Hodaj
Slušaj ritam svojih koraka
Oni tajnom govore
Kako se odavde odlazi




1996.

петак, 21. август 2009.

SAMURAI PHOTO

,,Qui ne sait pas peupler so solitude, ne sait pas non
Plus etre seul dans une foule affairee’’

Charles Baudelaire ***



Izdvojiti se , osamiti, u naseljenoj sredini osobina je posebne vrste ljudi.

... hodati, dugo i strpljivo hodati.Stajati na kiši, čekati, hvatati momente...

Upijati, udisati, posmatrati ljude, zgrade, oblake, podvrgavajući ih alhemijskim postupcima. Prilaziti ljudima, objektima, bez maske, posmatrajući njihovu istinsku esenciju ,bez udvaranja, bez ulagivanja možda nekoj lakše svarljivoj istini.

... izdržati sva ona unutrašnja vrenja što nastaju pod tamnim bojama niskog neba...

Fotografija kao eksternalizacija duševnih krajolika, ulice, oblaci iznad grada kao predivno dato sredstvo za beskrajno ispisivanje unutrašnjih ciklusa.

....govoriti o tišini o šapatu...

Savremeni svet, u kome je intima devastirana a politika sveprisutna i svemoćna,pokazujući svoje ružno lice na urušenim fasadama kao i na našminkanim bilbordima, ubija šapat i tišinu kao jedine kolevke svih početaka.

Ljudskost tišine,ljudskost u svojoj savršenoj nesavršenosti, humanost u crno belim varijacijama,svedenost na meru, pruža beskonačnost nijansi koja može da se razbukta u mašti posvećenog recipijenta.

Crno belim varijacijama slika dobija neku posebnu atmosferu. Dobija moć svevremenog, večnog. Razne boje,vatrometi,buka i nakazne reči dokonih prikrivaju pravo lice čovekovo,ne govore celovito,potpuno...

Nagnuti nad dubokim izvorom sopstvenog bića zatrpavamo ga nepotrebnim bojama, zvucima,glasovima.

...prolazimo pored svoje dragocene neprepoznate suštine...

*** ,,Ko ne ume da naseli svoju samoću, ne ume ni da se osami u nekoj užurbanoj gomili.’’

Šarl Bodler