Solitude
Plačem u praznom holu neodeven
okrunjen teškim jesenima,
radost je dim,troma ljuljaška
u hladnom vrtu Selene.
Balon probušenog smeha
ruže davne grmljavine,
sve avanture suza.
Jauci grobuju gluvim vezama
potmulih telefona,
pontoni u zabitim pustama dana
obnevideli od slonova oblaka
i mokrog okrvavljenog perja iz
kog se otimam
u postelji gde se umesto mene,
ljulja prljavi paž.
Oglodana logiko uma
u nepojavnosti se iskaži.
Dolaze duge plime
cerebralnog fona
u sita sna.
Neko na balkonu ušima
upija noć.
1994.
Нема коментара:
Постави коментар