LOV
Krenućeš poslednji put
U strašni tamni lov
Pripremi svoje pripitomljene zveri
Dine su strašne i vrele
Još par čežnji ostaje u tebi
Pripremi oružje i izaberi
Ne znaš šta te čeka
U ovoj pustinji bez kraja
Zamagljene zvezde
I nisko nebo
Topao vetar mrtav okean pene
Bez svežine bez disanja
Više se ne možeš vratiti
Jer su sva konačišta spaljena
Ona koju loviš je smrskana
I ranjena i baš zbog toga
Opasna
Nećeš je moći privući mirisom
Niti opojnim pričama o prošlosti
Magija je posve beskorisna
Zato zaboravi na sve čini
Proteklih godina
Smiri svoje srce da udara
Ritmom tramvajskih šina
Ako promeniš učestalost
Ona će te prepoznati
Iskoristi sve svoje maske
Pokušaj ponovo sa povratkom
U drevna stanja nastanka
Pokušaj sa čekanjem
Možda ona dodje tebi
Jesen plače u tamnicama borova
Sokolovi klikću i padaju
Od zagadjenog vazduha paranoje
Zidovi se nestvarno podižu i ruše
Crvene kiše počinju
Čekaš samilost božijih suza
Smirenost je na krst razapeta
Tavoriš sa vremenom
Koje izmiče
Stalno u trci sa hronometarskim
Konstantama
Postajem vuk u utrobi vlažnog sna
Na trgovima me nalaze
Ljudi bez lica
Zašivaju mi pupak drveća
Više neću moći disati ni voleti
Ali ja moram dalje
Sve zveri sam izgubio
Nedorasle lovu
Skamenile se
Čini se da je lovim
Hiljadu godina
Srce je suviše veliko
Prsnuće kao lubenica
Udarena vrelom pesnicom
Njen topli sok hrani
Progonjene
Oblizuju usne i kikoću se
Oni su samo varka
Opsena onoga što se lovi
Čija stopala da poljubim
Nag sam i sam
Ruke su mi žile
Eksplodiraju
Više sam prah nego biće
Umro sam već odavno
Hiljade naslaga prašine
Leži na mom grobu
Sanjam o kratkim i večnim
Psalmima
Čija esencija curi
Niz moje obraze
Umesto suza
2000.
Нема коментара:
Постави коментар