понедељак, 24. август 2009.

LOV


Krenućeš poslednji put
U strašni tamni lov

Pripremi svoje pripitomljene zveri
Dine su strašne i vrele

Još par čežnji ostaje u tebi
Pripremi oružje i izaberi

Ne znaš šta te čeka
U ovoj pustinji bez kraja

Zamagljene zvezde
I nisko nebo

Topao vetar mrtav okean pene
Bez svežine bez disanja

Više se ne možeš vratiti
Jer su sva konačišta spaljena

Ona koju loviš je smrskana
I ranjena i baš zbog toga
Opasna

Nećeš je moći privući mirisom
Niti opojnim pričama o prošlosti

Magija je posve beskorisna
Zato zaboravi na sve čini
Proteklih godina

Smiri svoje srce da udara
Ritmom tramvajskih šina

Ako promeniš učestalost
Ona će te prepoznati

Iskoristi sve svoje maske
Pokušaj ponovo sa povratkom
U drevna stanja nastanka

Pokušaj sa čekanjem
Možda ona dodje tebi

Jesen plače u tamnicama borova
Sokolovi klikću i padaju
Od zagadjenog vazduha paranoje

Zidovi se nestvarno podižu i ruše
Crvene kiše počinju

Čekaš samilost božijih suza
Smirenost je na krst razapeta

Tavoriš sa vremenom
Koje izmiče
Stalno u trci sa hronometarskim
Konstantama

Postajem vuk u utrobi vlažnog sna
Na trgovima me nalaze
Ljudi bez lica

Zašivaju mi pupak drveća

Više neću moći disati ni voleti
Ali ja moram dalje
Sve zveri sam izgubio
Nedorasle lovu
Skamenile se

Čini se da je lovim
Hiljadu godina
Srce je suviše veliko
Prsnuće kao lubenica
Udarena vrelom pesnicom

Njen topli sok hrani
Progonjene
Oblizuju usne i kikoću se

Oni su samo varka
Opsena onoga što se lovi
Čija stopala da poljubim
Nag sam i sam

Ruke su mi žile
Eksplodiraju
Više sam prah nego biće
Umro sam već odavno

Hiljade naslaga prašine
Leži na mom grobu

Sanjam o kratkim i večnim
Psalmima

Čija esencija curi
Niz moje obraze
Umesto suza



2000.

Нема коментара: